Slučaj do slučaja - država-slučaj (kolumna I. Plantića)

Neke stvari u životu naprosto su klasika - redovito kad osjetim potrebu napisati novi tekst za kolumnu i pitam se kome ovaj put uzeti mjeru, društveni akteri s desnog spektra ili kakav nevoljni ministar aktualne Vlade pobrinu se da dobijem odgovor. Kad, međutim, ustreba analizirati još jedan izborni debakl elementarne nepogode poznatije kao HDZ, moja je tipkovnica, naprosto, u blaženom stanju. Jer, zamislite načas zemlju u kojoj vrijeme ne da je stalo nego ide unatrag, u kojoj Drugi svjetski rat još uvijek traje, gdje djeca žive s roditeljima do pedesete i u kojoj su antidepresivi traženiji od veze u zagrebačkom holdingu. Zamislite zemlju u kojoj temeljno metafizičko pitanje nije ima li života nakon smrti već prije nje, i u kojoj likovi kakvima su vas tetke s lošim trajnama plašile prije spavanja, oni koji okreću tešku lovu i lake curice, bivaju prihvaćeni kao moralni orijentir društva. Zamislite, probajte barem, zemlju u kojoj su historija i histerija blizanke, zemlju u kojoj samo Hajduk, organizirani kriminal i Joža Manolić žive vječno. Jeste? Fino; sad lijepo otvorite oči i - voila - dobrodošli u najveći cirkus na svijetu; ulaz slobodan, izlaza ionako više nema. Hrvatska nije slučajna država, ali sasvim sigurno jest država-slučaj. I tako, eto, pišem ovaj tekst u sitne sate, kad se vrte samo pornići i horori za perverznjake i poremećene, a takvima se uglavnom i bavim u ovoj kolumni.

Zaredalo je tih slučajeva, što lakših, što težih; baš nas ide nešto zadnjih mjeseci. Budući da nam se domovina nalazi u permanentnom predizbornom stanju prije ćete naći G-točku nego godinu u kojoj u nas nisu nekakvi izbori. Ako ništa, barem imate priliku svako malo prošetati nove šuze do birališta, susresti pokojeg pokojnog rođaka ili barem natjerati muža da se za tu priliku opere. Iza nas su netom završeni predsjednički izbori; čekajući priliku da vam podastrem svoje stručno mišljenje na ovu temu osjećao sam se nestrpljivo poput serijskog ubojice kojem je upravo ponestalo žrtava. Međutim, trebalo je pričekati da prođe neko vrijeme, da se slegnu dojmovi kako bismo mogli dati jednu promišljenu i potpunu analizu. Teško je, međutim, reći, kad je u pitanju netom završeni mandat predsjednice na odlasku, bi li potrebnija bila analiza ili anamneza; u svakom slučaju, činjenica da je završio vjerojatno je nešto najbolje što se Hrvatskoj desilo unazad posljednjih pet godina. Imali smo dosad svakakvih predsjednika (još se sjećam kako su prvome Boysi na jednoj Dinamovoj utakmici poručili - ili rak ili Haag, samo nek ga nosi vrag), ali nijedan prije nje nije predsjedničku funkciju do ove mjere izbanalizirao, estradizirao toliko da više nitko nije bio siguran stoluje li na Pantovčaku izabrana predsjednica Republike ili pobjednik kakvog reality showa za redikule. Raskinuvši sve državnopravne veze s osjećajem za mjeru i dobar ukus, dosadašnja je predsjednica dosljedno tijekom cijelog mandata izvrgavala sprdnji i sebe i državu. Cijela njena kampanja svela se na loše čitanje ionako loše napisanih govora; ako ste nešto propustili ne brinite - dubokoumnije govore možete čuti na izboru za miss. Jest da su kriteriji u ovoj zemlji rapidno pali, ali pretpostavljam da se od šefa države još uvijek očekuje više od upadanja u svlačionice, plesanja po stolovima ili druženja s likovima koji egzistiraju od nedostatka dokaza ili zastare. Uostalom, očekujete li od prvaka najhrvatskije hrvatske stranke, kamena temeljaca establišmenta, sve samih vrlih muževa, autentičnih domoljuba i katolika, da budu uhvaćeni s prostitutkama, kao pojedini bivši ministri, da budu osuđeni za prepisivanje iako djeluju kao da se ne znaju ni potpisati, a kamoli nešto prepisati, ili da ih se locira u sitne sate na mjestima gdje su boce pune, a žene prazne, u društvu ljudi na vrlo rđavu glasu? Da tajne službe zlorabe za špijuniranje vlastitih žena? Ja to sebi mogu objasniti jedino na način kako posrijedi mora biti medijska hajka koju orkestriraju osobno Tito, Ranković i Kardelj; imate li vi logičnije objašnjenje? U tom smislu treba promatrati i činjenicu kako su manekeni Uskoka bili zaštitni znak najljepše predsjednice s ove i one strane ekvatora.
Ironiziram, dakako, ali vrlo je teško ostati ozbiljan pored ovako neozbiljne vlasti. Situacija je, međutim, iznimno ozbiljna - godina ljeta Gospodnjeg 2020. započela je nadasve zabrinjavajuće po HDZ - izgubili su Pantovčak, izgubili su vodeću poziciju prema anketama Cro demoskopa, po svemu sudeći izgubit će i parlamentarne izbore; ugled ionako nisu ni imali. Nije da sam previše zabrinut za njih; virusi, bakterije i vladajuća stranka preživjet će i Sudnji dan. Kad smo, međutim, kod Sudnjeg dana, podijelit ću s vama iskustvo od prošlog tjedna - došao sam s posla i sjeo da ručam gledajući tv, držeći, razumije se, u jednoj ruci kriglu piva, a u drugoj daljinski. Naletio sam na prilog o predstojećim unutarstranačkim izborima u HDZ-u i pritom već sasvim jasno doživio viđenje Apokalipse - vidjevši tko se sve nudi kao alternativa aktualnom premijeru smjesta sam ostavio kriglu, ali kasno - ta slika progoni me otad noću i danju. Naprosto, kad vidite Rojsa ili Kovača kao potencijalne buduće predsjednike stranke, shvatite da je za Hrvatsku Sudnji dan daleko prihvatljivija varijanta; prirodnije je da, štajaznam, Noa postane direktor Jadrolinije.
Ovih čemernih dana nije lako ni članovima Hrvatske demokratske zajednice u Veloj Luci; oni se pak ni ne sjećaju kad su se zadnji put sastali s pobjedom. Frustracije rađaju negativnim emocijama, a kad čovjek nastupa pod utjecajem emocija umjesto razuma, nastupa nerazumno, pa dovodi u pitanje, primjerice, odluku izabranog predsjednika da inauguraciju preseli s Markova trga na Pantovčak, u krug najužih državnih dužnosnika. Tko gubi ima pravo da se ljuti; uostalom, netko tko predsjedničku inauguraciju shvaća kao kičastu i pompoznu priliku da se okruži talogom s dna kace teško da može pojmiti da skromnija inauguracija može biti nagovještaj jednog boljeg i normalnijeg vođenja države, baš kao što je pobjeda Zorana Milanovića korak naprijed u stvaranju jedne normalnije i za život ugodnije Hrvatske. Da je do tog cilja potrebno napraviti još podosta koraka pokazuje nam, primjerice, slučaj požeškog župana koji je ovih dana osuđen zbog obiteljskog nasilja, ali neće u zatvor; kakvo nam je pravosuđe, dobro da u zatvor ne ide žena koja ga je prijavila. Na kraju krajeva, ipak živimo u zemlji u kojoj ministrica obitelji odvali - to vam je u braku tako?! Prisnažio je i aktualni ministar zdravstva; ovaj put nije u pitanju injektiranje milijuna u mostarsku bolnicu dok se hrvatske, recimo, raspadaju, već kupnja nove nekretnine u šesteroznamenkastom iznosu. Kad čujete objašnjenja koja pritom nudi postane vam jasno zašto se kaže da su liječnici najgori pacijenti. Nije to, naravno, slučajno - ta imamo ministre koji ne znaju tko im podmeće mercedese u dvorišta ili poljoprivredno zemljište pod građevinsko, koji ne znaju ispuniti imovinsku karticu, a vode cijele resore; imate slučaj ministra obrane koji još ima traume od školovanja u JNA ili neke nama geografski bliže dužnosnike za čije medijske nastupe vam treba titl u dnu ekrana da biste shvatili što žele reći. Imate koliko vam drago slučaja koji svjedoče kako Hrvatsku vode ljudi koji koriste goblenske rupe u zakonu iako je cijela aktualna Vlada jedna velika rupa bez dna; trenutno spašavaju Đuru Đakovića koji će, slučajno, dakako, završiti kao i Uljanik kojeg su spašavali. Slučaj do slučaja - država slučaj.
Nije sve, međutim, tako crno; nikad nije. Uvijek postoji nada da smo dotakli moralno i kadrovsko dno, i da niže od ovoga ne može. Nemoguće je dovijeka održavati laž koju iznutra izjeda trulež i smrdi toliko da je sve manje onih koji mogu okrenuti glavu i reći da ih se ne tiče! (Ivan Plantić)