Imbečili svih zemalja, ujedinite se! (Ivan Plantić)

Kategorija: Kolumna Napisao/la sdp Hitova: 379

Nova su doba, poštovani čitatelju; debelo smo zagrabili u 21. stoljeće, barem kalendarski, a ekonomski smo još, izgleda, u feudalizmu. Vladajuća nas je stranka u samo tri desetljeća uspjela vratiti u predindustrijsko doba – postali smo zemlja čije gospodarstvo ovisi o lijepom vremenu (turizmu), u hrvatskim vlakovima prije ćete umrijeti od starosti nego stići na cilj, Crkva i država povezane su kao da je Šeks osobno napisao barem dva evanđelja, a tvornice možete vidjeti još samo u povijesnim čitankama; radnika i proletera nema odavna, pa se i poznata Marxova deviza iz naslova morala, razumljivo, prilagoditi prilikama u Hrvatskoj. Svijet je u posljednjih četvrt stoljeća evoluirao, dok je domovina, vođena sokolovima i vitezovima, nažalost, degenerirala. Tko to ne vidi, trk u prvi Ghetaldus, dok još ima zdravstveno osiguranje...

Promišljajući, tako, aktualni ekonomski moment, ja se ne mogu oteti dojmu kako su Hrvati i danas veliki sljedbenici merkantilizma. Riječ je, naime, o teoriji nastaloj u 18. stoljeću, a koja kao bazu gospodarstva pretpostavlja trgovinu; poticanjem trgovine nastoji se ostvariti proračunski suficit. Riječ je o nekoj vrsti ekonomskog protekcionizma. Na tim je osnovama ondašnji francuski ministar Jean Baptist Colbert u jednoj jedinoj rečenici definirao poreznu politiku moderne države – umijeće oporezivanja sastoji se u tome da se guska očerupa što temeljitije, uz što manje gakanja! Nije li utješno vidjeti da Plenkovićev ministar financija za francuskim kolegom zaostaje samo kojih tristotinjak godina?! Država je, svaka, a hrvatska pogotovo, nekome majka, a nekome maćeha. Zahvaljujući vizionarima iz HDZ – a, ova koju su oni stvarali malom je čovjeku doista poput majke – tek kad izađe iz nje, počne živjeti! Ako ovo razumijete, onda ćete razumjeti i zašto su najbogatiji Hrvati, gotovo po defaultu, trgovci. Umijeće trgovanja sastoji se, naime, u tome da vam uvale nešto što vam uopće ne treba ili je čak štetno, pokvareno, uvjeravajući vas kako vam je upravo takova roba prijeko potrebna. Po toj je špranci mitski utemeljitelj hrvatske države devedesetih podvalio narodu HDZ; po istoj toj špranci, političkom trgovinom, da ne kažem prostitucijom, ista ta stranka danas kupuje većinu u parlamentu. Na identične su pojave Francuzi reagirali tako da su imali čak tri revolucije u sto godina, dok nisu oblikovali modernu, građansku i pravnu državu. U našem slučaju, kao da su se imbečili cijelog univerzuma odlučili ujediniti u jednoj državi; nema tome dugo, kompletna creme de la creme hrvatskog društva okupila se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici na predstavljanju knjige bivše ministrice gospodarstva. To vam je, naprosto, tako – u normalnim društvima talog bude na dnu, dočim kod nas, iznalazeći goblenske rupe u zakonu, redovito ispliva na vrh.

Ako ste sve dosad i uspijevali zatvarati oči pred očitim i sami sebe zavaravati kako živite u pravnoj državi, surova vas je stvarnost ovih dana evidentno demantirala. Hrvatsko pravosuđe, očigledno pateći od moralne i pravne inkontinencije, još jednom (odavna smo prestali brojati) se odlučilo popišati na istinu i elementarni osjećaj za mjeru donoseći dvije, istina, nepravomoćne presude ražalovanom premijeru i predsjedniku zajednice. Prema jednoj, oslobođen je krivnje, dok je prema drugoj osuđen kao ratni profiter na dvije i pol godine robije (koje, treba li uopće isticati, neće odležati jer je toliko već odgulio čekajući pravorijek) i vraćanje nekakvog sitniša u državni proračun. Dobri naš Ćaća, koji tijekom suđenja zbog bolesti nije bio u stanju prijeći cestu i pojaviti se u sudnici, nadljudskim je naporima ovo ljeto smogao snage i pojavio se u Rusiji kako bi bio uz reprezentaciju, i to u VIP loži. Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što! Zajedno sa svojim odvjetnicima (ako vam se čini kako u cijeloj Hrvatskoj uvijek dva – tri ista pravna eksperta brane kompletnu domaću mafiju dobro vam se čini) na izricanju presude šeretski se cerekao u brk imbečilima koji su ga doveli na vlast. A vi se na njegovu mjestu ne biste smijali? Ne biste pucali od smijeha da vas osude kao ratnog profitera, ali vam kao olakotnu okolnost uzmu sudjelovanje u ratu i pukovnički čin dobiven nakon jednog postrojavanja? Ajde pokušajte ostati ozbiljni u ovako neozbiljnoj državi! Ta i najveći bi se svjetski teroristi bez sumnje predali ako bi im sudilo hrvatsko pravosuđe.

Sve ovo, pa i puno gore, dešava se, možete li to pojmiti, u društvu u kom se gotovo 90% građana izjašnjava vjernicima, katolicima. Kako sebi objašnjavate činjenicu kako većina tog bogobojaznog stada uporno, iz izbora u izbore daje povjerenje jedinoj stranci sa sudskom presudom u cijeloj pisanoj povijesti Hrvata? Kako, pobogu, rastumačiti zašto se s mnogih oltara redovito provodi predizborna kampanja? Što je to zajedničko kršćanskom nauku i programu Hrvatske demokratske zajednice? Ne podsjeća li to na situaciju u kojoj je Izabrani narod bio stavljen pred izbor – Krist ili Baraba? Onda kao i danas, mnogi koji se nazivaju vjernicima između Boga i razbojnika biraju razbojnike. Brak iz koristi načet je tek, za mnoge šokantnim, prihvaćanjem Istanbulske konvencije. Ne trebate biti neki hibrid babe Vange i Davora Gjenera da biste predvidjeli što bi uslijedilo da je, slučajno, lijeva Vlada ratificirala konvenciju i potom onako elegantno otpilila referendumske inicijative. Jedan kroz jedan, Stevo bi Culej iz ormara izvukao krvave gaće, bezuba rulja valjala bi se ulicama, dobri bi otac Košić u ratničkoj ognjici popljuvao kompletan prvi red u katedrali koliko bi se žestio, a Đura Glogoški u znak prosvjeda survao bi se sa Sljemena… Desne su Vlade locirale i hapsile generale, donosile Zakon o aboliciji, odustajale od ZERP – a, uvodile (s vukovarskim pravašima, jer mi smo i apsurd dotjerali do apsurda) ćirilicu u Vukovaru, u domoljubnom su zanosu toliko stegnule ovu zemlju da, jadna, ni disati od tolike ljubavi ne može, a ipak se ne događa narod! Ajde, pitajte me zašto? Zato, vidite, jer većina ima svoju cijenu i najčešće je prilično jeftina, samo Hrvati, složni kao Zagorci na ostavinskoj raspravi, to nikako da shvate. Zato ih ovakva jeftina Vlada i košta ovoliko skupo!

Shvatio je to, međutim, Milan Bandić pa se, budući da raspolaže drugim najvećim proračunom (nakon onog državnog) uspio proširiti s jednog zastupnika koliko je voljom naroda dobio, na jedanaest (vidi opasku o političkoj trgovini, da ne kažem prostituciji, iz drugog pasusa, op. a.). Pritom, ekipa, moramo biti iskreni sami prema sebi i otvoreno priznati kako je to velikim dijelom krivica upravo SDP – a. Kadrovska politika majka je svake politike, a u Socijaldemokratskoj partiji predugo je kastorska poslušnost imala prednost pred stručnošću i znanjem; pojedincima se odmah nakon studija, bez dana radnog staža, stao utirati put u Sabor. Sad plaćamo cijenu toga, ali i Miki bi trebao biti na oprezu – tko je izdao jednom, izdat će opet, čim se pojavi bolji kupac! Uostalom, kao čovjek od pera, zagrebački gradonačelnik zasigurno zna koga je veliki Dante smjestio u deveti, najdublji krug pakla.

Raritetne pojave poput gore opisanih moguće su, između ostaloga, zbog nakaradnog hrvatskog izbornog zakona. Vladajući su ga krojili prema svojim potrebama pa i ne pokazuju namjeru mijenjati ga. Upravo suprotno, oni se bave izbornim zakonom u BiH, odbijajući provođenje ikakvih istinskih i pravih reformi u Hrvatskoj. Slikovito ću vam to objasniti ovako – zasigurno vam se kadgod desilo da, dolazeći u sitne sate, pokušavate u ložnici konzumirati svoja bračna prava, ali dobivate pedalu, uz klasičan odgovor ljepšeg spola – glavobolja. E, vidite, tako vam je i s reformama u Hrvatskoj; po spremnosti na akciju reklo bi se da netko u Banskim dvorima ozbiljno pati od migrene. Kad vidimo na što se reforme svode, da je obrazovna pretvorena u predizbornu kampanju Narodne stranke, dok u provedbi mirovinske vladajući uporno taje preporuke Europske unije vezane za siromaštvo hrvatskih umirovljenika i potrebu rezanja povlaštenih penzija, nameće se zaključak kako takve reforme ovoj zemlji nisu potrebne. Ono što joj je uistinu potrebno jedan je dobar klistir. Svu tu tupost, ništavilo i imbečilnost koja je okovala domovinu možda je najbolje opjevao veliki Matoš:

„O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,

O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,

O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,

Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!“