Mala zemlja za velike ®eforme (Ivan Plantić)

Kategorija: Kolumna Napisao/la sdp Hitovi: 352

Dani su sve kraći, a suknje su sve duže; mea culpa, priznajem da sam u posljednja doba pomalo zapostavio kolumnu i svoje vjerne čitatelje. Ljeto iza nas, međutim, kao da se glupost cijelog univerzuma odlučila ujediniti i utjeloviti se između Drave i Jadrana, upravo u vrijeme kad sam promišljao temu rujanskog teksta. Inače s tematikom nemam problema, jer hrvatska je stvarnost nepresušno vrelo inspiracije - vratile su nam se ospice, vjerski fanatici ionako su tu, spaljuju se knjige, ekipa kojoj iz zvučnika trešte isključivo madrigali i kantate selektira Bajagine koncerte, javna televizija sve više nalikuje na Laudato TV, biskupske poslanice iščekuju se kao nekoć uvodnici u moskovskoj Pravdi, mrak se širi brzinom svjetlosti, a zakonodavstvo nam se suštinski može svesti na članak 3. Augsburškog vjerskog mira iz 1555. (cuius regio, eius religio - čija je zemlja, njegova je i vjera); još samo da se vrate kuga i kolera i slika srednjeg vijeka bit će potpuna.

Ne čudi stoga da je valjda najspominjanija riječ u ovih kvarat stoljeća hrvatske neovisnosti reforma. Ovih dana, i da hoćete, ne možete se nosom ne zapiknuti u reformu; kad ustajete i kad liježete, kad dolazite i kad odlazite, obnoć i obdan, netko bi nešto reformirao, samo kako bi sve ostalo isto. Reformanijacima iz vladajuće koalicije reforme su, očito, fetiš - iz svog naslonjača ja ih mogu vidjeti kako cirkuliraju u štofanim hlačama ispeglanim na crtu, okupljaju se po kojekakvim neožbukanim bužakulima, gdje se predaju svom mračnom užitku dovijajući se kako izbaviti domovinu iz ralja unutarnjeg neprijatelja i sačuvati tekovine privatizacijske revolucije, koristeći se pritom floskulama kakve su se nekad usvajale na tečaju za desetare bivše JNA (mnogim istaknutim domoljubnim prvoborcima, generalima i ministrima to je ujedno i jedini tečaj koji su uspjeli savladati). Balvani k'o balvani, tu i tamo mogu biti korisni - od pravog balvana možete, primjerice, dobiti kvalitetnu kuhinju ili bračni krevet. Od tradicionalnog, nepatvorenog hrvatskog domoljubnog balvana, međutim, možete dobiti jedino migrenu; za takve je i Crvenkapica komunist. Prije točno sto godina Hrvati su u svega nekoliko mjeseci doskočili od Schőnbrunna do Ade Ciganlije (od Austro - Ugarske do Kraljevine Jugoslavije); u obrnutom smjeru ide, kako vidimo, daleko teže. Pojedinci su devedesetih, pateći od anemije, uspjeli zbrisati u Bruxelles s Balkana, ali Balkan iz njih nikako...

Reforme su, dakle, naša stvarnost. Jedna od ključnih pritom svakako je ona zdravstvena. Prije biste napipali G - točku nego ministra zdravstva iz desne kvote koji nije provodio reforme, međutim, nakon svake hrvatski je zdravstveni sustav bivao sve bolesniji. O čemu vam govorim postalo je bjelodano jasno ovog ljeta, kad je mladić u Zaprešiću umro doslovno na ulici jer u timu hitne pomoći koja ga je reanimirala nije bilo liječnika. Ej, na ulici, ne negdje tri brda iza Bugojna već nadomak metropole. U 21. stoljeću. Hrvatsku javnost, koju inače ne zanima ništa dublje od, štajaznam, dekoltea Lidije Bačić, ovaj slučaj propisno je raspizdio; ljudi su se počeli spontano okupljati i zahtijevati ostavku ministra. Kao rezultat, naime, zdravstvenih reformi HDZ-ovih Vlada došli smo do toga da medicinske sestre ne mogu napredovati, da liječnički sindikat nema pravo pregovarati kod donošenja Kolektivnog ugovora, da medicinsko osoblje masovno napušta zemlju, ukratko, došli smo dotle da nam zdravstveni sustav sve više nalikuje onima subsaharske Afrike dok se u isto vrijeme spominje rast cijena dopunskog osiguranja. Posljedice ovakvih ingenioznih mjera osjećaju se i kod nas u Veloj Luci - osim što smo, zahvaljujući neviđenom oštro umiju domaćih hdz-ovaca, kao i onih iz bliže okolice, ostali bez Hitne, Vela Luka, koja je nekad bila centar zdravstvenog turizma, ostala je i bez ginekološke, a ovih dana i bez pedijatrijske ordinacije. Uistinu, teško je ostati normalan u ovako nenormalnoj državi: odgovornost za navedeno je na ministarstvu zdravstva kao i na županiji, a zna se tko tamo vedri i oblači. Resorni ministar, razumije se, zaprešićki je slučaj odlučio pomno ispitati, pa je u tu svrhu zadužena inspekcija Ministarstva zdravstva da utvrdi sve okolnosti. Da, dobro ste pročitali - inspekcija koja je dio sustava trebala je ispitati funkcionira li sustav kojem je ministar na čelu, i postoji li eventualna odgovornost istoga! To je inače u Hrvatskoj sasvim normalna pojava; ta mi smo apsurd doveli do apsurda pa se nitko nije previše začudio što je nadzor ustanovio kako sustav nije zakazao, i kako je nesretni mladić umro - u skladu s propisima. Pokazalo se da je premijer, nepogrešiv kakav već jest, bio u pravu kad je stao iza ministra. Uostalom, ministrove je kritičare nemoguće zadovoljiti - da je slučajno i podnio ostavku, oni bi ga optužili da plagira, recimo, njemačke ministre (njihova je, naime, tradicija da zbog ovakvih stvari ostavke lete kao štikle u narodnjačkom klubu). K tome, sasvim je jasno kako je zahtjev za ostavkom bio potpuno neutemeljen - ta nije ministar birao posao koji će raditi; posao je izabrao njega!

Jasno k'o dan da aktualna Vlada, vjerodostojna poput diplome u Holdingu, na ovome nije stala - spominje se, već desetljećima, reforma javne uprave (iako je nitko dosad još nije vidio), kao i reforma mirovinskog sustava. Reći ću vam, ali nemojte nikome reći - osnovni preduvjet bilo kakve mirovinske reforme nesumnjivo bi trebala biti revizija viteških mirovina s ove i one strane Dinare. Naravno da to vladajućima nije ni na kraj pameti; ta ne misle valjda piliti granu na kojoj sjede, i spustiti se sa stabla. Zato su se, međutim, uhvatili majke svih reformi u Hrvata, one obrazovne. Stranka koja je privatizirala obrazovnu reformu, svjesna da je politički uzemljena, na njoj gradi svoju platformu i očajnički nastoji kod roditelja i u javnosti skupiti ostatke ostataka davno prodanog dostojanstva. Moguće da su je čak i patentirali i da bi reformu zapravo trebalo pisati s onim zaokruženim R na početku. Upravo je porazno kad se sjetite koliki je entuzijazam donedavno vladao oko reforme i kad vidite u što se sve pretvorilo; ta samo dva puta u novije vrijeme Hrvati su masovno izašli na ulice - da bi im nogometaši koji svoj kruh sa sedam nula zarađuju izvan domovine pjevali kako nije u šoldima baš sve (glazba je, međutim, i ono između nota za one koji znaju čitati), i kako bi se borili za reformu obrazovanja čekajući tramvaj. Dočekali su, po svemu sudeći, volovsku zapregu. Reformatori iz ministarstva obrazovanja su, međutim, ipak načitana čeljad; za svaki slučaj znaju oni kako ni Rim nije sagrađen u jedan dan, a za još svakiji načuli su negdje kako je Aureliano Buendia pokrenuo 32 revolucije koje su sve propale dok se nije ostavio ćorava posla. Mi u Hrvatskoj više i ne znamo broja neuspjelim eksperimentima s obrazovnim sustavom; nakon HNOS-a prestali smo brojiti. Vjerujte mi na riječ kao čovjeku koji obrazovni sustav poznaje kao svoj džep - prodaju vam muda pod bubrege! Kurikularna reforma ne postoji, nema je! Ta kakva crna reforma; koliko je samo ove godine prvašića manje? Koliko škola je zatvoreno? Imam prvašića u kući - u razredu ih ima deset! Kad ih je u Luci bilo manje? Svijet je velik, život još veći; engleski i njemački jedino su što će doskora Hrvatima trebati kako bi mogli pričati s unucima.

Gospodarske reforme priča su za sebe; ekipa na vlasti pritom se, kako i priliči bogobojaznim kršćanima (ili radodajkama, izaberite sami) vodi onom biblijskom - blaženije je davati nego primati. Slom hrvatske brodogradnje, nekad četvrte na svijetu, i najnovija saznanja o aferi Hardcor... pardon, Agrokor, kao i izjave nakon svjedočenja bivše ministrice gospodarstva pokazuju koliko je Jelena Lovrić bila u pravu kad je napisala kako svaka država na svijetu ima svoju mafiju, ali jedino hrvatska mafija ima svoju državu. U nekim drugim zemljama navedeno bi bilo dovoljno za smrtnu kaznu. U nas, ipak, smrtne nema - i rođenje je sasvim dovoljna kazna. Kad su nekad sina Nikole Pašića, premijera Kraljevine Jugoslavije, uhvatili u švercu šećera, otac je, nastojeći ublažiti aferu, na novinarsko pitanje šeretski odgovorio: „A šta ćete, dete voli slatko"! Ovakve izjave nekad je znao davati samo Zdravko Mamić, sazivajući svoje presice na mjesečnoj bazi, kao da je riječ o menstruaciji. U zemlji u kojoj sudski postupci traju dulje od života (osim u situacijama kad treba zabraniti ustavno pravo na štrajk, kao u slučaju nacionalne aviokompanije) sasvim je izvjesno kako će stvar završiti u zastari, ali veliki vjernici iz vladajuće koalicije zaboravljaju kako je Vječni sud kudikamo ozbiljnija institucija od hrvatskog pravosuđa. I najdulji put započinje prvim korakom; u slučaju mnogih u nas put od guzice do glave upravo je taj najteži i najdulji korak. Nadajmo se da će do idućih izbora doći do glava kako cijenu reformi ne plaćaju reformatori - plaća je uvijek netko drugi. U ovom slučaju svi mi!