Praznik jada (Ivan Plantić)

Kategorija: Kolumna Napisao/la sdp Hitova: 562

... gospoda su velika samo zato jer vi klečite (Matija Gubec, 1573.)

Još su stari Latini dokučili kako je povijest učiteljica života. Ravnajući se prema toj maksimi, vladajući su u Hrvatskoj očigledno zaključili kako nam nove generacije trebaju ne samo dobro poznavati povijest (onu koju propišu domaći revizionisti, razumije se), nego i živjeti u njoj, i to prema receptu koji je prepisao vodeći mastermind hrvatske desnice, dr. Hasanbegović i njegov halter - ego, Bruna Esih: spalite povijesne knjige, sjetio sam se kako je bilo. Kao odgovor, mladost im je masovno uputila osmjeh marke odj..., i svoju budućnost odlučila graditi s onu stranu Alpa, gdje raznorazne redikule možete naći na društvenim marginama, a ne u Vladi. U zemlji u kojoj samo Hajduk, fašizam i Joža Manolić žive vječno (potonjih dvoje čak proživljavaju i drugu mladost) iz povijesti se, očito, ništa naučilo nije. Jer, kad bi netko uzeo povijesne zemljovide iz, recimo, 16. stoljeća, uvidio bi da se granice turskih osvajanja u Hrvatskoj gotovo u pedalj poklapaju s područjima na kojima već četvrt stoljeća ciklički, iz izbora u izbore, pobjeđuje HDZ. I u slučaju Turaka; u slučaju najdržavotvornije od svih stranaka rezultat je isti - iza njih ostaje pusta i prazna zemlja. Zato se, dragi moji, uči povijest - da se određene greške ne ponavljaju. Da li je kod Hrvata riječ o pothranjivanju nacionalnog mita o mučeništvu naroda ili samo o stockholmskom sindromu, teško je reći...

Kako razorne mogu biti posljedice nepoznavanja povijesti mogli ste se uvjeriti u četvrtak, 12. travnja. Po drugi puta u suvremenoj povijesti, splitska je riva postala poprište događanja naroda. Prvi puta su tamo najveći muževi ovoga naroda javno grmili kako ne damo naše generale, da bi ih potom u potaji locirali, hapsili i transferirali, kako i priliči hrvatskim domoljubima. U sjeni, naime, raste samo plijesan, a što je izraslo u sjeni javne histerije oko ratifikacije Istanbulske konvencije mogli ste vidjeti pred koji dan. Nije bez vraga Marx naglašavao kako se povijest ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Ekipa koja kao da je povijest učila s kičastih ulja Otona Ivekovića okupila se na rivi uvjerena kako ratifikacija podrazumijeva da će muškarci operirati po ženskim wc-ima, da će klinci po školama nositi kečke, i da će koliko sutradan biti legalizirana prostitucija (iako, ja kad vidim na koji je način stranka kojoj su dali glas sklepala većinu s narodnjacima ne mogu se oteti dojmu kako je u nas prostitucija legalizirana odavna); ukratko, da od stoljeća sedmog ništa nije toliko ugrozilo hrvatsko žiće kao dokument kojeg je prihvatilo pola Europe. Prije biste uhvatili Šeksa s mineralnom u ruci nego čeljade koje bi bilo u stanju suvislo objasniti zašto su tamo i što hoće. Prosvjednik koji bi pred novinarima artikulirao njihove stavove bio je traženiji nego veza u zagrebačkom holdingu, iako je i sam pogled na fizionomije i transparente bio više nego dovoljan; iz svog naslonjača ja jedino nisam uspio detektirati je li im komad janjetine zapeo kod caps lock tipke, ili je riječ o elementarnoj nepismenosti. Tekst konvencije toliko im je loše pao na želudac da im je naprosto pjena izlazila na usta; u moru parola zapamtio sam tri koje sam uspio dešifrirati - jedna je govorila o tome kako je demokracija engleska floskula koja ne znači ništa, na drugoj je na lošem hrvatskom pisalo kako je žena stvorena da bude majka i supruga svome mužu, dok je treća govorila o ugroženim obiteljskim vrijednostima. Analizirajući njihove "argumente", trezvene kao trećeg dana Woodstocka, ne mogu se ne upitati - zar im organizatori prosvjeda nisu barem mogli rastumačiti kako Englezi ne polažu autorska prava na demokraciju, već se ista pojavila u Ateni još u 5. stoljeću pr. Kr., u doba kad su Englezi još bili na drvetu? Njihovo poimanje obiteljskih vrijednosti utjelovila je vladajuća stranka u koju su se do jučer kleli, po principu da borba za obiteljske vrijednosti podrazumijeva posijati članove bliže i dalje obitelji po raznim funkcijama, obično obrnuto proporcionalno sposobnostima, a što tek reći o njihovu poimanju položaja i uloge žene?! Ne treba čuditi što im Nedjeljko Babić Gangster treba uvoziti udavače iz Trećeg svijeta budući da su uvjereni kako žene ne znaju misliti, parkirati ni išta raditi osim biti supruge i majke! Bio je to umjesto praznika demokracije praznik jada, međutim, razumijem krik i bijes sa splitske rive - ljudi su se jednostavno osjećali izdanima od političke opcije koja, u svojoj suštini, predstavlja refleksiju njih samih i kojoj su godinama svojim glasovima pomagali. No to je, naprosto, tako - da su učili da primjerima Gupca, Marata, Dantona, ili nešto modernijih Zinovjeva i Kamenjeva navrijeme bi spoznali kako revolucija jede svoju djecu.

U Hrvatskoj je ovih dana, blago rečeno, mutno kao u pijančevoj glavi. Dojam je upotpunila i jedna od bezbrojnih pravaških frakcija (jer hrvatski se pravaši, poput ameba, umnožavaju dijeljenjem), koja se, nema tome dugo, postrojila na Jelačićevu trgu pod budnim okom svog notornog predsjednika. Prkoseći ustavu i zdravom razumu, neizbježni poput usuda, likovi s prostatama većim od mozga salutirali su pozdravom iz junačkih starih oratorija, diveći se neprikriveno mađarskom nacionalistu Orbanu (Jelačić, čijim su trgom paradirall, jamačno se vrtio u grobu poput propelera). I splitski, kao i zagrebački slučaj, posljedica su tolerancije vladajuće političke strukture na bujanje nacionalističkih elemenata u hrvatskom društvu. U tom kontekstu valja razmatrati i najfriškije morske poteze vlasti, poput odbijanja pokroviteljstva Sabora prilikom obilježavanja Dana pobjede u Europi. Ako ništa, barem su vjerodostojno dosljedni svom političkom habitusu i kursu kojim plove. Klecava koljena, međutim, sve teže podnose teret tolikog vrludanja i bauljanja. Kad je, pak, riječ o hrvatskoj vanjskoj politici, tu bauljanja nema - ona se dosljedno kreira u Bruxellesu ili Washingtonu, što je pokazala i kriza u Siriji. Hrvatska diplomacija, iako je nitko nije pitao, brže - bolje potrudila se objaviti kako podržava kaubojski i agresorski napad Zapada na jednu suverenu državu bez ikakvog dokazivog opravdanja. Kako stvari stoje, pokazala je i izjava američkog savjetnika za sigurnost kako su UN i međunarodno pravo suvišni ukoliko ne služe američkim interesima. Na Zrinjevcu, dakako, znaju kako se američki interesi redovito poklapaju s interesima svih malih naroda ovoga svijeta. Upravo mi ovdje na jugu imamo u povijesti blistav primjer dosega diplomacije jedne Dubrovačke republike (koja je, između ostalog, među prvima priznala neovisnost SAD-a) ili one hladnoratovske; obje su znale opstati među velesilama i još izvući korist. Mogli smo je izvući i ovaj puta, da smo ponudili saveznicima da umjesto onih stotinjak pametnih bombi, u Siriju pošalju pet - šest naših aktualnih ministara po vlastitom izboru; razorna moć je približno podjednaka! Budući da su Amerikancima, međutim, bombe po svemu sudeći pametnije od predsjednika, odlučili su ipak igrati na sigurno.

Za kraj, malo ćemo pogledati iz povijesti u budućnost. Pred nama je još jedan Praznik rada. Obzirom na stanje u državi, prije bismo mogli reći - praznik jada. Radnici su u Hrvatskoj odavna postali arhaizam, relikt jednog prošlog vremena koje je cijenilo i rad i radnike; dovoljno se samo prisjetiti Luke i njene gospodarske strukture onda i danas. Danas je lakše ukrasti nego zaraditi, biti destruktivan nego biti konstruktivan, prvenstveno zahvaljujući viziji prvog hrvatskog predsjednika (uostalom, čitateljice će se vjerojatno složiti da prvi najčešće i nisu baš nešto); budući da su junaci privatizacijskih ostavinskih rasprava postali orijentir ovog društva, nije ni čudo da smo završili na dnu Europske unije, gori od nas samo su Bugari. Najžešći kritičari bivšeg režima besplatno su se školovali u ono vrijeme, besplatno liječili, ljetovali i dobivali društvene stanove, od čega su im ostale tolike traume da i danas proživljavaju duševne boli kad se samo sjete tih mrskih dana (eto, sad znate zašto vam djeluju kao duševni bolesnici). Paradoksalno je da ovo društvo danas vode ljudi koji se kunu u kršćanske vrednote, a da su bili na vlasti prije dva tisućljeća zasigurno bi se Novi Zavjet morao pisati iznova jer bi netko ukrao i križ, i čekić i čavle! Ta cijeli socijalni nauk kršćanstva, kao i papinska enciklika Rerum novarum, daleko je bliža lijevim idejama, nego desnim, i jednog će dana ovaj narod to uvidjeti. Nadajmo se samo da neće biti prekasno!